“Djece ili dijece” – Kako se ispravno piše?

Jeste li se ikada zapitali piše li se ispravno “djece” ili “dijece”? Ovo pitanje često zbunjuje, čak i one koji su sigurni u svoje pravopisne vještine. Hrvatski jezik ima svoja stroga pravila, a jedno od njih odnosi se upravo na pravilno pisanje ove riječi.

Ispravan oblik je “djece”. Riječ dolazi iz genitiva množine imenice dijete te ne postoji nikakav razlog za dodavanje slova “i”, što bi činilo riječ nepravilnom.

Ispravno korištenje

Prvo i najvažnije, treba jasno naglasiti da je jedino ispravano pisati “djece”. Zamislite situaciju u kojoj netko napiše “dijece”. Kako to zvuči? Kao nespretan pokušaj kompliciranja jednostavnog pravila jer dodatno slovo “i” ne samo da nije potrebno nego potpuno mijenja sklad riječi. Takve greške često proizlaze iz nedostatka razumijevanja gramatike ili intuicije prema jeziku.

Riječ “djece” dolazi iz genitiva množine imenice dijete, kao što su pravilni oblici npr. ruke (od ruka) ili kuće (od kuća). Pravilo je logično; ništa se ovdje ne izvlači iz krivih razloga. Onima kojima ovo izgleda zbunjujuće možda pomaže razmišljanje o sličnim obrascima u hrvatskom jeziku – svi oni slijede već poznate zakonitosti.

Primjeri pravilne upotrebe

Primjena riječi “djece” u stvarnim rečenicama korisna je za razumijevanje njene pravilnosti. U primjeru: “Djeca su igrala nogomet” jasno se vidi pravilan oblik u nominativu množine, koji ne ostavlja prostora za dvojbu. Jednako tako, rečenica poput “Nije bilo djece na ulici” precizno koristi genitiv.

Kako često kažemo ili čujemo: “Pridružili smo se djeci na proslavi”, dativ prepoznajemo kao intuitivan i logičan izbor kada govorimo o davanju radnje prema grupi (djeci). Slično vrijedi kod akuzativa npr.: “Kupio im je slatkiše za djecu.”

Značenje i definicija

Riječ “djeca” ima nekoliko značenja ovisno o kontekstu. Sa biološkog aspekta, označava ljude od rođenja do puberteta – fazu života ispunjenu rastom, učenjem i otkrivanjem svijeta. Prema UN-ovoj Konvenciji o pravima djeteta, djeca su sve osobe mlađe od 18 godina, osim ako zakon neke države drugačije ne propisuje. Kratko rečeno – svi smo jednom bili “djeca”, zar ne?

Pravno gledano, termin pogađa jasnu dobnu granicu: osoba prestaje biti dijete kad navrši punoljetnost prema lokalnom pravosuđu. No zanimljivo je kako ovaj pojam nadilazi godine života – u obiteljskim vezama on povezuje sinove i kćeri s roditeljima bez obzira na to imaju li pet ili pedeset.

Ponekad riječ poprimi prenesena značenja pa služi za opisivanje karakteristika poput naivnosti ili nevine zanesene igre svijetom oko sebe. Točno ono što odrasli često ironično koriste dok govore “Ma ponašaš se kao dijete!” Marka iz susjedstva… no nije li baš ta spontanost nešto čemu potajno težimo?