Jeste li se ikada zapitali je li pravilno reći “obaveza” ili “obveza”? Iako oba izraza često čujemo u svakodnevnom govoru, njihova upotreba nije uvijek jasna i može izazvati nedoumice čak i kod iskusnih govornika hrvatskog jezika.
Oba oblika su gramatički točna, ali riječ “obveza” smatra se standardnijim izrazom u književnom jeziku, dok je “obaveza” češća u razgovornom stilu.
Ispravno korištenje
Pravilno korištenje izraza “obaveza” i “obveza” ovisi prvenstveno o kontekstu i govornom registru. U službenim dokumentima, zakonodavstvu ili formalnom pisanju uvijek se preferira standardni oblik „obveza“. To je izraz koji će dominirati u pravnim tekstovima, akademskim radovima i novinskim člancima. Ako želite ostaviti dojam ozbiljnosti ili stručnosti, birajte ovaj oblik.
S druge strane, svakodnevni razgovori otkrivaju sklonost mnogih prema riječi „obaveza“. Govornici iz različitih dijelova Hrvatske često koriste upravo ovaj kolokvijalniji oblik jer zvuči prirodnije u neformalnom jeziku. Tko će vas zaista ispraviti dok pijete kavu s prijateljima? Vjerojatno nitko!
Treba paziti na odabir izraza kod pisanja gdje se žele istaknuti jasnoća i stilizacija jezika. Na primjer: profesor hrvatskog jezika zasigurno bi pohvalio pravilnu uporabu „obveze“, ali možda bi prihvatio „obavezu“ kao dio živog govora učenika ako situacija to opravdava.
Primjeri pravilne upotrebe
Svugdje gdje je potrebno izraziti dužnost, odgovornost ili pravno propisanu obvezu, standardni oblik „obveza“ neophodan je za jasnoću i preciznost. Primjerice, rečenica: „Svaki građanin ima zakonsku obvezu plaćanja poreza.“ odražava ozbiljnost situacije i poštuje normu hrvatskog jezika.
Kad se govori o radnim mjestima, kao u izrazu: „Naša obveza je osigurati da svi radnici budu zaštićeni na radnom mjestu,“ korištenjem oblika „obveza“ pokazuje se profesionalizam i pozivanje na standarde. Čista logika!
Škola? Naravno! Svi znamo što znače školske zadaće i rasporedi nastave. Zato fraze poput: „Školske obveze uključuju redovito pohađanje nastave i izvršavanje zadaća,“ zvuče točno kako treba – uređeno.
A računi? Rekli su naslovi odlagališta smeća sve – nitko nije izuzet. To potvrđuje primjer: „Obveza plaćanja računa ista je za svaku osobu.“
Tajna leži u dosljednosti; ako pišeš službeni tekst, nemoj ni pomišljati posegnuti za šarmantnijim “obavezama”. Standard traži strukturiranost, a gramatička cjepidlaka tražit će „obvezu“.
Značenje i definicija
U hrvatskom jeziku, pojam “obveza” ima jasno definirano značenje, posebice u pravnom kontekstu. Riječ označava neku vrstu dužnosti ili odgovornosti koju netko mora ispuniti – bilo da je riječ o zakonu, ugovoru ili nekoj općoj moralnoj normi. Da stvar bude zanimljivija (ili zamornija?), “obaveza”, premda široko korištena u svakodnevnom govoru, smatra se manje standardnim oblikom.
Pravna znanost nam fino objašnjava: obveza nije samo apstraktni pojam nego ključni dio tzv. obveznopravnog odnosa. Tu su uvijek dvije strane – dužnik, koji nešto mora napraviti (dati, učiniti, šutjeti!), i vjerovnik, koji to s pravom očekuje. Ovo povezivanje prava i obveze djeluje logično; ipak bi malo tko volio misliti kako postoji pravo bez pripadajuće odgovornosti.
Što dovodi do još jednog pitanja: odakle dolaze te famozne obveze? Pa evo liste koja izvrsno pokriva situaciju: iz ugovora koje svi olako potpisujemo bez čitanja sitnih slova; iz šteta koje nespretno uzrokujemo drugima; poslovodstva bez naloga (kreativnost na tuđi račun), slučajnog bogaćenja (!) i čak jednostrane izjave volje (zamislite!). Sve ovo ulazi u kategoriju legitimiteta stvari moranja. Tko kaže da pravo nema smisla za humor?