Riječ “suosjećanje” često izaziva nedoumice u hrvatskom jeziku, ne samo zbog svog dubokog značenja, već i zbog čestog pogrešnog pisanja. Dok mnogi koriste oblik “suosijećanje”, važno je razumjeti koji je oblik jezično ispravan i zašto.
Pravilna riječ u hrvatskom standardnom jeziku je “suosjećanje”, a ne “suosijećanje”. Ova riječ nastaje spajanjem prefiksa “su-” koji označava zajedništvo i riječi “osjećanje”, što zajedno tvori pojam koji opisuje sposobnost razumijevanja i dijeljenja osjećaja drugih osoba.
Razlikovanje ovih oblika nije samo pitanje pravopisa već i pokazatelj jezične svijesti govornika hrvatskog jezika. Pravilna uporaba riječi “suosjećanje” doprinosi očuvanju jezične norme i preciznosti izražavanja u svakodnevnoj komunikaciji.
Ispravno korištenje
Riječ “suosjećanje” piše se isključivo s jednim “i”, što potvrđuju svi relevantni hrvatski jezični priručnici i rječnici. Hrvatski pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje jasno navodi da se ova riječ tvori od prefiksa “su-” i imenice “osjećanje”. Pravilno pisanje vidljivo je u svakodnevnoj uporabi u medijima, književnosti i službenim dokumentima.
Pogrešan oblik “suosijećanje” nastaje zbog nepravilne analogije s drugim riječima ili zbog nedovoljnog poznavanja pravopisnih pravila. Prilikom korištenja ovog pojma u pisanoj komunikaciji, važno je dosljedno primjenjivati pravilan oblik kako bi se izbjeglo širenje jezične pogreške i očuvao standard hrvatskog standardnog jezika.
Primjeri pravilne upotrebe
Pravilna upotreba riječi “suosjećanje” vidljiva je u brojnim primjerima iz svakodnevnog života i formalne komunikacije. U književnim djelima hrvatskih autora poput Miroslava Krleže ili Slobodana Novaka, ova se riječ dosljedno piše s jednim “i”. Medijski naslovi također pokazuju ispravno korištenje: “Izrazio je duboko suosjećanje obiteljima stradalih” ili “Njezino suosjećanje prema pacijentima čini je izvanrednom liječnicom.”
