U hrvatskom jeziku često postoje dvojbe oko pravilne uporabe određenih riječi, a jedna od njih je i pitanje treba li upotrebljavati “unučad” ili “unućad” kada govorimo o djeci naše djece. Ova gramatička nedoumica zbunjuje mnoge govornike hrvatskog jezika.
Pravilan oblik ove zbirne imenice je “unučad”, a ne “unućad”. Imenica dolazi od riječi “unuk” i “unuka”, pri čemu se tvori zbirna imenica s nastavkom -ad, što rezultira oblikom “unučad”. Ova imenica je srednjeg roda u jednini iako označava više osoba.
Pravilno razumijevanje ovih jezičnih finesa ne samo da unapređuje našu svakodnevnu komunikaciju, već doprinosi i očuvanju bogatstva hrvatskog jezika. U nastavku članka detaljnije ćemo razjasniti pravila tvorbe zbirnih imenica i razloge zašto je “unučad” jedini standardnojezično prihvatljiv oblik.
Ispravno korištenje
Pravilno korištenje riječi “unučad” podrazumijeva poštivanje nekoliko gramatičkih pravila. Ova zbirna imenica srednjeg je roda i uvijek se koristi u jednini, bez obzira na broj unuka i unuka koje označava. Pravilno je reći: “Moja unučad dolazi na ručak” ili “Unučad se igra u dvorištu.”
U deklinaciji ove imenice važno je znati da se ona mijenja prema obrascu imenica i-deklinacije. U genitivu glasi “unučadi”, u dativu “unučadi”, u akuzativu “unučad”, u vokativu “unučadi”, u lokativu “unučadi” i u instrumentalu “unučadi”. S gramatičkog gledišta, glagoli koji se odnose na “unučad” uvijek dolaze u 3. licu jednine.
Izraz “unućad” nije dio standardnog hrvatskog jezika i smatra se dijalektalnim oblikom kojeg treba izbjegavati u formalnoj komunikaciji i pisanju.
Primjeri pravilne upotrebe
Pravilna upotreba riječi “unučad” vidljiva je u svakodnevnoj komunikaciji i pisanim tekstovima. Evo nekoliko konkretnih primjera:
- “Moja unučad voli dolaziti baki i djedu na selo.” (ispravno u jednini, iako se odnosi na više unuka)
- “Unučad je dobila nove igračke.” (glagol je u jednini)
- “Radujemo se dolasku unučadi za Božić.” (pravilan genitiv jednine)
- “Posvetio sam svoje vrijeme unučadi.” (pravilan dativ jednine)
- “Vidim svoju unučad kroz prozor.” (pravilan akuzativ jednine)
- “Ponosni smo svojom unučadi.” (pravilan instrumental jednine)
- “Pričamo o unučadi svaki dan.” (pravilan lokativ jednine)
U govornoj praksi često se čuje i regionalni oblik “unućad”, no u standardnom jeziku treba koristiti isključivo oblik “unučad” u svim formalnim situacijama, službenim dokumentima i obrazovnim kontekstima.
